Piše: Ivana Dimitrijević
Foto: gradnja.rs/Marko Stojanović – privatna arhiva

Beograđani već neko vreme prisustvuju velikim promenama u infrastrukturi prestonice. Svima je jasno da Beograd više nikada neće biti isti nakon izgradnje Beograda na vodi, brojnih fontana, sečenja ogromnog broja stabala i sl. Nisam od onih koji misle da će Beograd biti nužno ružniji, ili da će izgubiti svoj pređašnji duh. Znamo da je lepota realtivna (iako, doduše, kič nije), a i da sve promene koje prestonica doživaljava jesu prouzrokovane samo još jednim ideološkim skretanjem, koje sprovodi samo još jedna državna vlast. Dakle, Beograd se još jednom menja, kao što je to činio toliko puta u svojoj prošlosti, pa ne treba misliti da on time prestaje biti Beograd. Naprotiv, samo ponovo imamo tu privilegiju da prisustvujemo spektaklu istorije.

S tim na umu, osvrnula bih se ovde na projekat preuređenja novoprozvanog Savskog trga (platoa ispred nekadašnje železničke stanice) koji se već više od godinu dana najavljuje u medijima kao grandiozno ostvarenje, arhitektonsko čudo i neviđena atrakcija u budućnosti. On će uneti jednu novu estetiku u prestonicu, koja nije ravna ničemu što je grad do sada video, i neodoljivo podseća na projekat Skoplje 2014 koju je prestonica Severne Makedonije doživela pre samo nekoliko godina.

Beograd i Stefan Nemanja
Glavna železnička stanica je izmeštena na Prokop, a zgrada će uskoro biti prenamenjena u muzej (čega, to ćemo videti, ali postoje indikacije da će to biti muzej srednjovekovne Srbije). Ispred nje će do 2020. godine biti postavljen monumentalan spomenik Stefanu Nemanji u visini od ukupno 23,5 metara, ili, prema luckastom poređenju Informera – “više od deset Bobana Marjanovića”. Možda je ukusnije poređenje ono sa Pobednikom na Kalemegdanu, koji od zemlje do vrha ima nešto preko 17 metara. Kako se navodi, u izvornom arhitektonskom rešenju trga stoji da je razvoj tog prostora estetski ograničen i uslovljen projektom Beograd na vodi, a oko spomenika je predviđeno zelenilo i fontana. Prvobitni plan je bio da spomenik bude postavljen tako da se vidi sa Slavije, međutim izgleda da još nije sasvim sigurno gde će konačno stajati. Na ovom spomeniku radi tim ruskih i domaćih vajara, među kojima su Nikolaj Muhin, Nikolaj Šumakov, Petar Arsić, na čelu sa Aleksandrom Rukavišnjikovim. Ovaj tim započeo je sa radom nakon što je u Moskvu otputovala delegacija iz Srbije sa zadatkom da umetnike upozna sa idejnim rešenjem, čiji su članovi bili Nikola Selaković, tada generalni sekretar predsednika Republike, Goran Vesić, zamenik gradonačenika Beograda, Andrea Radulović, zamenik predsednika Skupštine Grada Beograda, Milutin Folić, gradski urbanista, i Ivan Karl, gradski sekretar za kulturu. Inicijator ideje za izradu ovog spomenika je, prema navodima g. Vesića, predsednik države. Konkurs je insistirao na neapstraktnim rešenjima, a kao neki od razloga za preuređenje se navode “povećana bezbednost pešaka”, ali i stvaranje “velike funkcionalne površine koja sada može da bude prostor za okupljanje i organizaciju događaja”. Projekat finansira preduzeće Beograd na vodi. Treba podvući i činjenicu koja se često zanemaruje u medijima, a to je da se zbog ovog projekta sa Savskog trga izmešta spomenik žrtvama ratova 1990-1999, kao što je zbog fontane na Slaviji izmešten spomenik Dimitrija Tucovića.

Idejni tvorci
Aleksandar Rukavišnjikov potiče iz porodice koja nekoliko generacija unazad neguje vajarsko umeće, gravitirajući ka monumentalnoj skulpturi. Kako navodi Blic, on je izjavio: “Bio sam u Beogradu, znao sam da je reč o modernom gradu i počeo sam da razmišljam o formi u kakvoj bi trebalo da bude spomenik. Kao jedno od logičnih rešenja pao mi je na pamet vizantijski šlem. Obe naše zemlje su pravoslavne, oslanjaju se na vizantijsku tradiciju, obe su i ratovale sa Vizantijom tako da je taj odnos dvojak”. Jasno je da Rukavišnjikov naglašava kulturne veze između Rusije i Srbije (prvenstveno na osnovu zajedničkog pravoslavlja), i jasno je da ih spaja vizantijsko nasleđe, ali ipak ostaje nejasna veza između modernog grada i vizantijskog šlema. Kao što je rečeno, u izradi spomenika učestvuje i Nikolaj Muhin, koga pamtimo po projektu dekorisanja Hrama Svetog Save iz 2014. godine. Tada je po nalogu predsednika Rusije za izradu mozaika u Hramu, odgovornom imenovana Ruska federalna agencija za pitanja Zajednice nezavisnih država, sunarodnika u inostranstvu i međunarodnu humanističku saradnju („Россотрудничество”), a dekorisanje je finansirao Gazpromnjeft sa 4 miliona evra. Svojevremeno, i Muhin je znao da laska srpskom nacionalnom ponosu, izjavivši: “Kažem vam ponovo, pomalo zavidim kada pomislim da će ovakav neponovljivi u svetu mozaik imati Srbija. A zašto ne Rusija? Očigledno je Gospod tako odlučio, da počnemo od Srbije”, naveo je Muhin, a prenosi Ruska reč.

Još jednom o umetnosti u politici
Pošto se radi o umetničkom delu, valjalo bi posmatrati ga iz nekoliko perspektiva: estetske, političke i kulturne. U intervjuu za radio Slobodna Evropa, Miroslav Keveždi navodi da je spomenik Stefanu Nemanji, koji će u ruci držati ruski krst, deo ruskog talasa skulpture u Srbiji i podseća na spomenik caru Nikolaju i Svetom Savi u Beogradu i Sergeju Radonješkovu u Novom Sadu. Ipak, prema rečima istoričara umetnosti Marka Stojanovića, ono po čemu se ovaj spomenik razlikuje od većine spomenika u Srbiji, jesu brojni detalji koje će ovaj spomenik imati na postamentu, a koje pripisuje ruskoj umetničkoj tradiciji, ponikloj u carskom, imperijalističkom stilu. U istom prilogu, istoričarka Branka Prpa je izjavila da smatra da su razlozi za izgradnju ovog spomenika dnevnopolitičke prirode, dok arhitekta Mihajlo Timotijević za N1 pravi paralelu između ovog spomenika i onih u Skoplju.

Podsetimo se dakle projekta Skoplje 2014. Ime se naslanja na projekat obnove Skoplja nakon zemljotresa, koji se zvao Skoplje 1963. Inicijativa za pokretanje ovog projekta koincidira sa odbijanjem pristupanja Severne Makedonije u NATO 2008. godine. Tada je na inicijativu tadašnje izrazito desničarske i konzervativne Vlade na čelu sa Nikolom Gruevskim, u centru Skoplja, u radijusu od samo kilometar i po, postavljeno preko 50 skulptura, od kojih je najveća ona posvećena Aleksandru Makedonskom, visine 23 metara. Uzgred budi rečeno, Vlada sastavljena od iste političke opcije je uoči izbora 2001., a nakon etničkih sukoba u Makedoniji iste godine, postavila ogromni svetleći krst (tzv. Milenijumski krst) na vrhu planine Vodno, tako da bude vidljiv iz svakog dela prestonice.


Istovremeno, samo nekoliko kilometara dalje od centra Skoplja, nalazi se Šutka, najveće slam naselje na Balkanu, poznato po bedi, bezakonju, dečijoj prostituciji i trgovini drogom.

U Skoplju je tom prilikom, odmah pored starog kamenog turskog mosta iz 15. Veka koji je oduvek bio simbol Skoplja, u mermeru i bronzi sagrađeno nekoliko novih mostova, na čijim je ogradama postavljeno na desetine skulptura raznih istorijskih ličnosti, od Cara Dušana do Tošeta Proeskog. Osim što su ovi mostovi stilski potpuno ugušili stari most, oni su i nefunkcionalni i služe samo kao izložbeni prostor, i jasna su imitacija mosta umetnosti u Pragu, kao što krst na planini Vodno i trijumfalna kapija imitiraju parišku Ajfelovu kulu i istoimenu kapiju, a crveni autobusi na sprat imitiraju one londonske. Uočljivo je da gotovo nema zelenila u rekonstruisanom delu grada. Pri tome, projekat je ostao upamćen po netransparentnosti i koštao je građane Makedonije na milione evra. Istovremeno, samo nekoliko kilometara dalje od centra Skoplja, nalazi se Šutka, najveće slam naselje na Balkanu, poznato po bedi, bezakonju, dečijoj prostituciji i trgovini drogom. Osim toga, ovim spomenicima je prigovaran otvoreni seksizam i etnički i klasni antgonizmi.

Zanimljiv osvrt na ovaj fenomen u svom intervjuu za Globus online magazin dao je Nebojša Vilić, istoričar umetnosti i redovan profesor na univerzitetu u Skoplju. On kaže: “Naš, ne samo Skopljanski, urbani pejzaž samo je odraz, ili preciznije – ostvarenje, rezultat, posledica realizovane konzervativne ideologije. I šta će biti posledice toga? Pa, ne treba biti previše pametan da bi shvatio – one će biti u duhu vladajuće ideologije: istina će se kreirati na osnovu vladajuće ideološke paradigme. (…) Imamo entitet koji će poput šizofreničara lutati između instrumentalizovane prošlosti, politizovane sadašnjosti i jalove budućnosti”. Vilić se slaže sa autorom teksta da ta konzervativna ideologija planski uništava sve tragove urbanog života u Makedoniji i promoviše stare monarhističke vrednosti, koje se zasnivaju na vojsci, kapitalu i religiji. On kaže da se time zapravo stvara jedna ideološka kakofonija, koja odražava dubinsku dezorijentaciju nacije, koja budućim generacijama u nasleđe ostavlja bezidejnost i nerešene probleme. Odgovornima za ovakvo stanje “duhovne erozije” u društvu Vilić smatra ne samo političare i uzurpaciju demokratskih institucija, već i intelektualnu i umetničku elitu u Makedoniji, koja više ne investira u sopstvenu intelektualnu nadogradnju. Tako se stvara vakuum, u koji jedva čekaju da ulete “nemušti” i bezidejni autori kako bi se dočepali novca, kao skulptori za koje pre Skoplja 2014 niko nije čuo. Ono na šta Vilić misli moglo bi se nazvati i komercijalizacijom umetnosti, gde zarada postaje mnogo bitnija od izgradnje sopstvenog poetskog izraza. Takvu umetnost on naziva instant ili fast-food koncepcijom kulture za jednokratnu upotrebu.

Foto: Ivana Dimitrijević

Njegovom tumačenju se donekle protivi Jasna Koteska, autorka članka “Troubles with History: Skopje 2014” na sajtu Artmargins.com. Ona kaže da je ovakva estetika zapravo kontriranje globalističkom, minimalističkom, amerikanizovanom stilu sjajnih neonskih gradova Zapada. Skoplje 2014 nije tu da u postmodernističkom duhu pokaže pluralnost kodova, već naprotiv, da istakne jedini važeći i neupitni Kod: staromodni ponos superdržave podržane kapitalom. Ono što čini da takav izraz ne može biti postmoderan jeste ozbiljnost kojom se tome pripisuje, bez ikakve cinične ili kritičke distance prema takvoj dramatičnoj estetici prošlosti, koju ona naziva “dekorativnim rasipanjem” i “neobrutalizmom”. U osnovi, dekorativno rasipanje zasniva se na tome da zgrade i uopšte infrastruktura moraju da izgledaju bolje, umesto da se radi na tome da funkcionišu bolje. Ona kaže da je ovo pristup karakterističan za postkomunističku Istočnu Evropu, čime se šalju dve suprotne poruke u svet: s jedne strane, glorifikacijom svoje prošlosti, male nacije se upisuju na mapu “ozbiljnih” nacija sveta, a sa druge strane, gradeći neadekvatnim stilovima, ističe se ležernost u odnosu prema sopstvenoj prošlosti, čime se imitira ležernost ostatka sveta. Opasnost koju ova autorka vidi jeste mogućnost ukopavanja u sopstvenu istoriju, što je opsesija koja može zamrznuti promene koje su neophodne zarad prilagođavanja sadašnjem trenutku i hodu u budućnost. Ona ovaj projekat vidi kao deo fantazije vladajućih klasa, u kojoj se žudi za nejednakošću, jasnom hijerarhijom i klasnom odvojenošću i glorifikovanjem oligarhije na vrhu vlasti.

Dok Vilić kritikuje omladinu i studente zbog nedovoljne agilnosti, Koteska podseća na studente Arhitektonskog fakulteta u Skoplju koji su mirno protestovali protiv ovog projekta još 2009. godine, i koji su tada, u prisustvu policije i medija, bili pretučeni od strane religioznih i desničarskih antidemonstranata. Takođe, Šarena revolucija iz 2016 (ili, kako je mi ovde znamo po paranoičnom ponavljanju u medijima – “makedonski scenario”), koju su započeli i sproveli upravo studenti, dobila je naziv po bojama koje su studenti bacali na spomenike u centru Skoplja. U toj revoluciji, zbačen je sa vlasti desničarski režim Gruevskog koji je tada otišao u egzil nimalo slučajno u Mađarsku, i na njegovo mesto doveden umereniji Zaev.

Ipak, i Vilić i Koteska posmatraju stvari iz perspektive umetnosti, i iako uočavaju politiku, oni  ne vide neke detalje u pozadini ovog fenomena. I Branka Prpa vidi da politika ima veze sa izgradnjom Beograda, ali misli da su razlozi dnevnopolitičke prirode. Ipak, ja smatram da su procesi koji su omogućili menjanje Skoplja i Beograda analogni (iako ne isti), i da imaju veze sa krupnim političkim i ekonomskim transformacijama. Prvo, setićemo se da je Skoplje inicirano nakon odbijanja članstva Makedonije u NATO, a da spomenik Stefanu Nemanji, prvom vladaru koji je u sastav srpske države uključio Kosovo, dolazi u trenutku kada su pregovori sa Prištinom zapali u ćorsokak i kada je gubitak Kosova, uz podršku EU, postao neminovan. Iako još od 2012. godine prisustvujemo naznakama konzervativne vlasti, izgleda da u poslednjih nekoliko godina okretanje ka Rusiji postaje sve otvorenije, o čemu svedoče i učestale posete Vladimira Putina Beogradu.

Ipak, ni to nije sve. Kao što Koteska dobro uočava, ovo približavanje pojedinih autoritarnih režima Rusiji dešava se u onim zemljama koje žele da se približe Evropi, ali u tome ne uspevaju, kako politički, tako i simbolički. Takav je slučaj sa Turskom i Mađarskom (koja, iako je u EU, kao i sve druge postkomunističke zemlje trpi etiketu “istočnoevropske” zemlje, i zajedno sa zemljama poput Poljske, Češke, Slovačke i sl. u simboličnom univerzumu Zapada potpada u takozvani Drugi svet), koje su poznate po autoritarnim režimima. Nicanje spomenika u Beogradu, stoga, ima paradoksalni efekat na tom nivou komunikacije sa imaginarnim Zapadom koji Nas ne prihvata: imitirajući sjaj evropskih metropola, sekući zelenilo kako bi se istakao neki imaginarni urbanitet, pravo urbano tkivo grada se uništava, i na toj destrukciji se pritom dobro zarađuje. Istovremeno, na planu samoidentifikacije, dok narod uvređeni nacionalni ponos leči samoglorifikacijom bez ikakve mere, političke elite se okreću onima koji su spremni na saradnju, i uz to čak bez teškoća laskaju nacionalnoj samozaljubljenosti.


Projekat u Skoplju iniciran je nakon odbijanja članstva Makedonije u NATO, a spomenik Stefanu Nemanji, prvom vladaru koji je u sastav srpske države uključio Kosovo, dolazi u trenutku kada su pregovori sa Prištinom zapali u ćorsokak.

Takođe, takav trenutak ideološkog skretanja pogodan je za da se konačno raskrsti sa soc-realističkim nasleđem Beograda, i da mu se da look dostojan novog potrošačkog društva. Sam način na koji se ta transformacija sprovodi govori o tome kako se taj novi svet zamišlja: projekat je, kao i onaj u Skoplju, netransparentan, nepotrebno skup dok zemlja grca u dugovima, gubi stanovništvo koje masovno emigrira usled nezaposlenosti i nedostatka prostora u zemlji u kojoj je svaki segment društva podređen politici, a svako ko se ozbiljno usprotivi naziva se izdajnikom, primitivcem ili, u najgorem slučaju, biva pretučen (što u Srbiji za sada još nije bio slučaj, barem ne u vezi samog spomenika). Na strogoću ovakvog ustrojstva, i ideal disciplinovane kulturne elite, podsećaju i reči Nikolaja Muhina na temu toga kako su rađeni mozaici u Hramu Svetog Save, koji naglašava da su ga radili stručnjaci visokog nivoa, ali to “ne znači da su bili previše samostalni”. “Muhin i Maksimov im svakoga dana ‘kljucaju mozak’. Pratimo rad čak i kada nismo prisutni. Postoje kamere. Otvorim telefon, pogledam: aha, ponovo radi njih petoro umesto 20. Alo! (Smeh) Šalu na stranu, svi su majstori svog zanata”, naveo je tom prilikom.

Ipak, iako nisam potpuni skeptik po pitanju savremenih transformacija, koje smatram manifestacijama nacionalne nemoći pre nego nečije moći, ipak mi je teško da ne pomislim kako opis kojim Koteska označava spomenik Aleksandru Makedonskom kao “iracionalni politički kažiprst uperen u susede” liči na kažiprst Kneza Mihaila (popularno nazvanog Konjem), koji je u svoje vreme isto tako pokazivao na Tursku i tada bitni pravac nacionalne pažnje. Ipak, taj spomenik i dnevnopolitičke ideje utkane u njega više niko ne dovodi u pitanje (iako je jasno da je ukus sa kojim je on izrađen neuporediv sa ovim danas, a o razlozima za pad estetskog kvaliteta je već bilo reči). Još jednom, to mi govori da se zapravo malo toga promenilo.

Takođe, čudno je kako nijedan istoričar umetnosti do sada, govoreći o Skoplju 2014. i Beogradu 2018., nije evocirao reči Bogdana Bogdanovića na temu urbicida. Možda je to zato što Bogdanović, verovatno naš najpoznatiji skulptor i arhitekta, ovaj termin koristi govoreći o destrukciji Sarajeva od strane Vojske Republike Srpske tokom devedesetih, što i dalje nije dobrodošla tema kod nas. Bilo kako bilo, Bogdanović kaže da je urbicid strah “modernih varvara” od kompleksnog i neiscrpno bogatog formalnog jezika ranijih epoha i kulturnih taloga gradova, jer rušitelji gradova takav jezik ne razumeju, ne vladaju njime i zato – ne mogu da ga kontrolišu. Cilj onih koji sprovode urbicid je uništenje istorijske kompleksnosti i postulata sopstvene istorije. Dakle, još jednom, kao toliko puta do sada, Beograd i srpsko društvo uopšte, ne trpi zbog samih ljudi na vlasti, već zbog globalne komoditizacije, banalizacije i patetizacije kulture i umetnosti, koje su i omogućile njihov opstanak na vlasti.

Istovremeno, poruka proređenoj kulturnoj eliti, koja zadržava jedno od poslednjih nepolitizovanih mesta na kojima potencijalno može doći do organizacije otpora, a koja sve to mora da gleda “sa gorčinom u duši, besom u čulima i otporom u glavi”, kako kaže Vilić, je jasna: ili će se disciplinovati ili mesta za nju neće biti.

Na kraju, hoću da naglasim da je Bogdanović rekao da je cilj onih koji sprovode urbicid uništenje istorijske kompleksnosti. To ne znači da se on s lakoćom postiže, niti su današnje elite prve koje misle da je to moguće. Iako je to bila želja mnogih, i iako su neki u tome delimično uspevali, ponekad lako zaboravljamo nepredvidivost balkanskog kulturnog prostora.