„If all the women who have been sexually harassted or assaulted
wrote #metoo as a status, we might at least give people
a sense of the magnitude of the problem“ (Alyssa Milano)

 

Gore navedena izjava poznate holivudske glumice Alise Milano otpočela je, tako reći, širenje “Me too” pokreta. Naime, ona je na svom tviter profilu okačila ovaj status i time započela pravu mini revoluciju današnjice. Za samo dvadeset i četiri sata više od pola miliona ljudi postavilo je hešteg #metoo na svojim profilima na društvenim mrežama. U roku od nedelju dana, društvene mreže bile su preplavljene pričama o seksualnom nasilju i uznemiravanju.

Moć ovog heštega ogleda se u pokretu koji seksualno uznemiravanje ne stigmatizuje i tabuiše, kao što je do sada bio slučaj, već ga javno proklamuje i deklariše kao nešto neprestano prisutno u životima svih nas. Seksualno nasilje je čest primer nečega neizgovorenog, smeštenog u domen privatnog, nečeg što je sramno izgovoriti, odnosno reći naglas. Moć koja se ispoljava ovom vrstom aktivizma jeste prekid ćutnje, a sve to rezultira transformisanjem u pokret koji omogućava da ljudi razumeju rasprostranjenost seksualnog nasilja u društvu. Takođe, još jedna od posledica „tarabe“ jeste i međusobna solidarnost i sve veća destigmatizacija.

Bitno je odmah naglasiti šta to sve seksualno nasilje, zapravo, podrazumeva. Dakle, ono uključuje: seksualno uznemiravanje, seksualno ucenjivanje, prisilne seksualne radnje, silovanje i incest. Važnost iznošenja ovih podataka ogleda se u činjenici da većinsko stanovništvo nije u mogućnosti da prepozna sve vrste seksualnog nasilja ili je nedovoljno edukovano za to. To dovodi do poražavajuće činjenice da je veliki deo čovečanstva bio bar jednom žrtva nekog vida seksualnog nasilja.

Bilo kako bilo, usuđujem se da kažem da smo i bez novonastalog otkrića u vidu tarabe, znali da postoje svi oblici nasilja, kao što je i seksualno, ali uviđanje samog problema predstavaljeno je ovim, naizgled beznačajnim, heštegom. Kredibilitet holivudske zvezde i moć medija dobija novu dimenziju. Upotrebom svega dve reči i popularnog simbola (#) društvenih mreža, ovaj problem konačno dobija svoje parče prostora. Počinju da se oglašavaju i druge poznate ličnosti, zatim ljudi najrazličitijih nacionalnosti, rase, veroispovesti, seksualnog opredeljenja, pola, roda, godina… Za vrlo kratko vreme, ovo je postalo pravi masovni pokret koji obiluje solidarnošću, podrškom, razumevanjem i deljenjem iskustava. Konačno smo svi videli da nismo sami. Konačno smo videli da ima ko da nas čuje. Konačno više ne ćutimo.

Gotovo na svim društvenim mrežama se u poslednjih par dana mogu pročitati najrazličitije priče, videti najrazličitije slike i organizovati grupe koje nesebično promovišu solidarnost i ozbiljnost problema. Jedna od glavnih karakteristika pokreta #metoo jeste da osoba postavi status u kome će opisati svoje iskustvo, te tako pokaže da nije jedina/jedini. Takođe, bilo je i onih statusa na kojima se samo može videti „#metoo“ i to je sasvim u redu. Osoba se pridružuje pokretu u vidu podrške, a da možda nije preživela nikakav obilik seksualnog nasilja ili barem on nije prepoznat kao takav. Možda čak dotični/dotična jednostavno ne želi da podeli svoju priču sa drugima i to je takođe u redu. Evo jedne objave sa Tvitera:

„Reminder that If a woman didn’t post #metoo,
It doesn’t mean she wasn’t sexually assaulted or harassed.
Surviviors don’t owe you their story“


Dakle, ovde je reč o onim ljudima koji su preživeli neku vrstu seksualnog nasilja, ali ne mogu ili ne žele da je podele sa drugima. Bitnost ove situacije jeste činjenica da, i pored tolikog broja novoproklamovanih žrtava nasilja kroz hešteg, postoje i oni koji ne istupaju javno. Njih niko ne osuđuje, naravno, već pokušavam da ukažem na to da je broj žrtava u ko zna kojoj meri veći od onog koji nam je predstavljen putem društvenih mreža.

Naredni problem koji se provlači kroz čitavu ovu tematiku, a koji pokušavam da ublažim kroz ceo tekst, jeste pitanje ženskosti i muškosti; zapravo, iniciranje na vršenju seksualnog nasilja nad ženama u kome se muškarci spominju kao vršioci nasilja. Činjenica je da je mnogo više žena koje su žrtve seksualnog nasilja, u najvećem broju slučajeva od strane muškarca, ali niko ne osporava i samu činjenicu da se isto tako i nad muškarcima vrši nasilje. Doduše, opet najčešće od strane samih muškaraca, a da to nema nikakve veze sa polom/rodom ili seksualnim opredeljenjem. Žene su te koje kroz istoriju bivaju ugnjetavane, a muškarci su simbol snage. U ovom slučaju, kada govorimo o pokretu #metoo najčešće kroz priče žena, to je zato što su žene upravo te nad kojima se vrši nasilje u velikom broju slučaja. I to nema ama baš nikakve veze sa feminizmom. Ima kroz samu teoriju feminizma, ali ne kao njegovo promovisanje. Ovde je reč o podizanju svesti o zastupljenosti seksualnog nasilja koje je u našem društvu vrlo tabuisano. Takođe, ovo ukazivanje na postojeći problem nije kukanje već ukazivanje na stvarnost koja nas okružuje, te tako ne bi trebalo žmuriti i negodovati ovaj čin zalaganja.

Kada govorimo o vršenju seksualnog nasilja nad muškarcima, ili bolje reći kada ne govorimo o tome, možemo se velelepno pokloniti i zahvaliti fenomenu zvanom patrijarhat. Kada je reč o našoj državi, bez obzira koja godina je u pitanju i koji stepen emancipacije je naše društvo prošlo, još uvek je patrijarhalni koncept vrlo zastupljen. On je taj koji sprečava muškarce da govore o svojim iskustvima. Gotovo je nezamislivo da muškarac prizna da je bio žrtva, upravo zbog predstave muškosti. Osuđujuće društvo bi odmah sa gađenjem reagovalo na „nesposobnost“ muškarca da se odbrani i zaštiti. Iz tih razloga, niko ne osporava činjenicu da su i oni ti koji mogu biti žrtve već se samo objašnjava da je taj broj mnogo manji nego kada su žene u pitanju.

Ako ovaj problem „fenomena #metoo“ čitate kao kukanje, izmišljanje ili pak negirate rasprostranjenost seksualnog nasilja (jer smo vaspitani da ćutimo i trpimo), onda se samo dodatno uviđa ozbiljnost problema. Pretražite hešteg „metoo“ da biste shvatili koliko je seksualno nasilje prisutno medju svima nama i dozvolite svom razumu i emocijama da razviju osećaj empatije i podignu svest o ovom problemu.

Dodatak svemu ovome: žena, odnosno muškarac, nikada nije odgovorna za nasilje, odgovornost je uvek i isključivo samo nasilnikova.

Dozvolite sebi da uplivate u svet društvenih mreža i postanete korisnik tarabe, podignimo svest o ovom problemu i samom pokretu.

Piše: Tamara Urošević
Tekst je nastao u okviru “Škole medijske pismenosti” Centra za marginu