Piše: Željka Marinković
U junu, 2015. godine, u Misuriju, pronađena je mrtva Didi Blančed. Za saučesništvo u ubistvu osuđena je na 10 godina zatvora njena ćerka, Džipsi Rouz. Pozadina tog događaja opisana je kroz seriju „The Act“.
„The Act“, odnosno „Predstava“ je serija zasnovana na istinitom događaju, slučaju Džipsi Rouz. U centru radnje su majka i kćerka koje same idu kroz život, usmerene samo jedna na drugu – Džipsi, koja boluje od leukemije, astme, epilepsije, dijabetesa, atrofije mišića i ima smetnje u razvoju i Didi, majka koja sve drži pod kontrolom. Posvećena, brižna, požrtvovana, Didi je ceo život posvetila svojoj ćerki koja nije sposobna da se brine o sebi i pružala joj svu potrebnu pomoć. Zapravo ona kojoj je pomoć bila potrebna, bila je Didi.
Didi je bolovala od Minhauzenovog sindroma preko posrednika – sindroma koji se javlja kada osoba koja neguje i brine o drugoj osobi izaziva kod nje simptome, izmišlja bolest i često se obraća lekarima tražeći preglede i analize. U pitanju je ozbiljan mentalni poremećaj koji može da ugrozi blagostanje i život nekog člana porodice o kome se osoba sa Minhauzen simptomom brine. Utoliko je opasniji ako se uzme u obzir da su oni kojima je nega uglavnom potrebna deca ili stare i bespomoćne osobe. U najvećem broju slučajeva sindrom se javlja usled patološkog odnosa koji majka razvija prema detetu, ali je moguće da se razvije i u drugim odnosima, tako da žrtva može biti odrasla ili stara osoba. U osnovi ovog poremećaja krije se potreba za pažnjom i brigom. Tako obolela majka odvodi često lekarima dete lažno zabrinuta za njegovo zdravstveno stanje, izmišljajući simptome i naglašavajući ih, kako bi joj okolina i lekari posvetili pažnju jer brine o svom bolesnom detetu. Na taj način bi majka podmirila svoju potrebu da o njoj neko brine i to preko deteta kao posrednika. Pretpostavlja se da je jedan od uzroka nastanka Minhauzenovog sindroma preko posrednika istorija emocionalnog zlostavljanja i zanemarivanja u detinjstvu. Obolele osobe nemaju dovoljno kapaciteta da se izbore sa anksioznošću i stresom i imaju nisko samopouzdanje, te je pažnja koju dobijaju dok traže pomoć za onoga o kome brinu samo podsticaj i podstrek da nastave i dalje sa takvim ponašanjem. Ovaj sindrom se teško dijagnostikuje, upravo zbog odnosa lekar – pacijent koji se zasniva na poverenju, jer će isprva svaki lekar, bez sumnje, izaći u susret majci sa bolesnim detetom i pokušati da pomogne, navodi se na sajtu samoobrazovanje.rs
Od rođenja svoje ćerke, Didi je izmišljala simptome u prilog njene boelsti. Od prekida disanja dok je bila beba, pa sve do leukemije. Uspela je u to da uveri i lekare i sve ostale ljude u njihovom okruženju. Lekari su joj čak i ugradili sondu, kroz koju ju je majka hranila. Šišala je na ćelavo, govoreći da je to bolje nego da joj kosa zbog bolesti opadne, smestila je u kolica. Tvrdila je da ona ima 14 godina, ali da je na nivou deteta od 7 godina i da ljudi treba tako da se ponašaju prema njoj. Vodila je u bioskop da gleda crtane filmove i oblačila u kostime junakinja iz tih crtanih filmova. Pepeljuga, koja je njena omiljena Dizni princeza, predstavlja za nju ideal ženske lepote, koji pokušava da dostigne kroz te kostime.
Njih dve su živele od humanitarnih priloga, koje su im pojedinici i fondacije uplaćivali zbog Džipsinog lošeg zdravstvenog stanja. U nekom trenutku Džipsi postaje svestna da može da hoda, jede slatkiše i da joj lekovi nisu potrebni, ali ne shvata to što je majka lagala kao problem, već misli da je to zbog toga što je majka voli i brine o njoj. Ali posle nekog vremena, to počinje da joj smeta. Preko jednog sajta upoznaje dečka, Nikolasa, koji joj pruža utehu i podršku. Džipsi mu se žalila kako je majka ograničava i brani joj da radi stvari koje želi. Taj dečko ima poremećaj ličnosti, i jedna od njegovih ličnosti, Viktor, je nasilan i spreman da ubije Didi, jer on i Džipsi na nju gledaju kao na prepreku njihovoj ljubavi. Na kraju će to i učiniti.
Autori serije su stavili akcenat na Džipsinu stranu priče i pokušali da na neki način humanizuju Džipsi i njeno saučesništvo u ubistvu majke. Pokušali su da prikažu Džipsina osećanja i kako i zašto je došlo do ubistva. Ipak, ne možemo opravdati ni način na koji je Didi postupala sa svojom čerkom, ali ni bilo čije ubistvo, a sama priča bi bila potpunija kada bi se sagledala iz obe perpektive. Zanimljivo bi bilo napraviti paralelu između Didinog i Džipsinog odrastanja, jer Didina majka nije bila pažljiva i posvećena majka, već suprotno. Nije cenila Didi, omalovažavala je i govorila joj da je bezvredna, usled čega je Didi i otišla u drugu krajnost kada je ona postala majka.
