Piše: Ana Ogrizović
Foto: Youtube printscreen
Američka serija „Euforija” je naizgled samo jedna u beskrajnom nizu modernih drama o odrastanju. Pored ostvarenja kao što su „13 razloga zašto”, „Riverdejl ” i „Elita”, činilo se da je o odrastanju u ovoj deceniji sve rečeno, i da svetu nije potrebna još jedna serija o tinejdžerima. „Euforija“ tu stupa na scenu i prikazuje jedan stilizovani stvarni život. Priče i situacije koje su izrazito realne obrađuju se putem režije i fotografije tako da izgledaju fantastično i neverovatno. Ovako se na drugačiji način pristupa opšte poznatom žanru i situacijama tinejdžerskih drama. I koliko god tehnički bila dobro urađena, na polju poruke mladima „Euforija“ je pretrpela određene kritike.
Jedna od njih je da serija narkotike predstavlja kao zabavu omladini. Glavna junakinja je sedamnaestogodišnja Ru koja se oporavlja od zavisnosti od narkotika. Ona je očarana lepotom svetala, okretanjem sobe i osećajem kao da je „mrtva na dve sekunde“. U seriji će i ona sama u jednom trenutku reći da su droge „je*eno kul”. Kritika će se prvenstveno fokusirati na to da je njena zavisnost predstavljena kao niz „kul tripova“. Zapravo, stvaralac američke „Euforije“, Sem Levinson, lečeni je zavisnik. On ulaže veliki deo budžeta da dočara atmosferu na narkoticima, te je napravio i posebnu prostoriju koja se vrti u sceni kada Ru „tripuje“ da hoda po zidovima. U nekom smislu, on zaista narkotike predstavlja kao zabavu, međutim istovremeno prikazuje tragičnu priču tinejdžerke koja je upala u zavisnost i sve posledice koje sa time dolaze. Koliko su njeni „tripovi“ impresivni, toliko su scene sa majkom i sestrom, koje samo žele da se oporavi, potresne. Ona je svesna da su njeni postupci loši, međutim biti slobodan i srećan na tih par minuta je previše privlačna nagrada.
Drama o odrastanju treba da predstavi tegobe u jednom određenom periodu, a današnje vreme teško je predstaviti. Vodi se jedna vrsta dvostrukog života, gde drugu glavnu ulogu ima naša internet persona. Do pojave aktuelne pandemije, život se činio spokojnim i tekao je bez problema. Izlazilo se, fotografisalo, a na internetu svi imamo tendenciju da se predstavimo boljim i lepšim nego što stvarno jesmo. Sve ostalo ostavljamo za sebe, u zaključanim folderima, fiokama, ili bez ikakvog dokaza koji bi neko mogao da nađe. Ovde na scenu stupa „Euforija” i obraća nam se našim jezikom, jezikom generacije Z, i pokazuje naš svet kakav zaista jeste. Ormari se otvaraju, i na svetlo dana izlaze tajni životi i mračne navike ljudi koje smo mislili da poznajemo.
Druga velika kritika javnosti je zbog angažovanja glumaca koji nisu tinejdžeri, već prelepi ljudi u dvadesetim godinama, čime se razbija iluzija života tinejdžera. Odabir starijih glumaca za tinejdžerske drame uglavnom funkcioniše u stilizovanim serijama, a to je slučaj i u „Euforiji“. Vizuelni stil je malo izmešten iz realnosti, čemu ovakav postupak doprinosi. Popularne devojke Medi i Kesi nisu baš toliko lepe u stvarnom životu, međutim njihove situacije su poznate. Medi ne može da izađe iz veze s nasilnikom koga voli. Kesine intimne slike i snimci su završili na internetu, zbog čega je nijedna muška osoba ne poštuje – uključujući njenog dečka. Njihovi momci, Nejt i Mek Kej, iznova moraju da dokazuju svoju muževnost, iako im fizički ništa ne fali. Nejt odbija da prizna svoju homoseksualnost (ili biseksualnost) kako ne bi bio manje muškarac, dok Mek Kej kompromituje svoju ličnost zarad reputacije u bratstvu na koledžu. Toplinu koju je isprva pokazivao, Kesi menja za grubost, jer se time dokazuje muškarcima kojima se divi.
Još jedna tema koju „Euforija“ uspešno obrađuje je transrodnost. Ova tema sve se više javlja u medijima, međutim i dalje su zastupljeni brojni stereotipi. Postoji uverenje da su trans žene često „buč” i da ne mogu da se oslobode muških karakteristika, što je sasvim drugačije prikazano u „Euforiji“. Najbolja drugarica i „srodna duša” Ru Benet je Džuls. Džuls u seriji prolazi kroz proces prilagođavanja pola, a tumači je glumica Hanter Šejfer koja je takođe trans žena. Hanter tvrdi kako je Sem Levinson gradio lik Džuls prema njoj i njenim iskustvima. Njena iskustva su pomogla da „Euforija“ prikaže stvarnu životnu priču, a ne stereotipe o transrodnosti koje viđamo u medijima i javnosti.
Džulsina samodestrukcija ispoljena je u seksualnosti. Ona traži ljubav, isprva kroz odnose sa muškarcima. To su uglavnom susreti na jednu noć gde je ona submisivna žena, čime dokazuje svoju ženstvenost. Tek u odnosu sa Ru, Džuls prihvata sebe kao žensku osobu na višem nivou od fizičke promene i razvija svoju ličnost. Ona se oslobađa ne samo normi koje su joj nametnute kao dečaku u prošlosti, već i svoje početne ideje onoga što ženstvenost treba da bude.
Junaci ove serije su nesigurni i naizgled stalno na ivici. Oni predstavljaju deo generacije koji je nezadovoljan svojom situacijom i mora da se pokaže u određenom svetlu. U svetu prepunom mogućnosti, teško je odlučiti se, a lako napraviti grešku. Jedino što odvaja današnje nepromišljene izbore mladih od onih nepromišljenih izbora koje su pravile naše starije sestre, braća i roditelji kad su bili u našim godinama, je u tome što ih je jako teško sakriti. Svako ima dokaz, poruku, fotografiju, i krivica je uglavnom na žrtvi. Nage fotografije i privatni snimci će na internetu biti zauvek, međutim, bilo ko može da ih napravi i objavi. Kesi je etiketirana kao „ku*va” jer su ti snimci objavljeni, a niko ne poziva na odgovornost muškarce koje ih dele. U takvom društvu živimo, a koliko su krivi mladi za određene postupke, toliko i oni koji su ih oformili. I mlade, a i to društvo.
Ru u pilotu serije kaže: „Ja nisam stvorila ovaj sistem, niti sam ga sje*ala”. Mi smo u taj svet ubačeni i sami snosimo krivicu za svoje postupke, ali odgovornost je kolektivna. Najbolje što za sada možemo jeste da otkrivamo istinu, a možda ćemo time stvoriti i bolji sistem.
PROČITAJTE I OSTALE TEKSTOVE
