Piše: Nemanja Marinović
Foto:
youtube printscreen

Jugonostalgija je sociološki fenomen, a njegove implikacije mogu se videti u svakodnevnom životu, na društvenim mrežama, u pop kulturi, klabingu… Duh socijalističke Jugoslavije, u doba koje je napustilo gotovo sve vrednosti koje je socijalizam gradio, ipak još uvek živi. Ogleda se u retro trendovima u modi, megapopularnim tematskim yugo-rock i yugo-pop žurkama , sve popularnijim stranicama koje dele sadržaj iz tog vremena, pa i samim aktivnim prisustvom Lepe Brene u javnoj sferi, žene koja će uvek u narodu biti simbol Jugoslavije.

„Sve je isto samo njega nema, opet Dugme okupio Brega”

Vrednosti jednog vremena mogu se jasno pratiti u kulturi i pop kulturi. Popularna muzika u balkanskim zemljama (pod kojom smatram sve žanrove koji su u datom trenutku bili mejnstrim popularni – bilo da je rok, pop, folk, rep…) opisala je socijalistički period, raspad Jugoslavije, kreiranje novih nacionalnih identiteta, kao i trendove novog spajanja, doduše na kapitalističkoj bazi. Jugoslavija se u tekstovima pesama pojavljuje na više načina.

U klasičnim nostalgičnim tekstovima autori iskazuju žaljenje za davnim vremenima. Neke od tih pesama su direktne, a neke samo suptilno političke. Neke od njih su čak nastale u vreme kada je zemlja još uvek bila jedinstvena, ali se sistem već polako urušavao. „Za ona dobra, stara vremena” Novih fosila, ili „Zaustavite zemlju” Prljavog kazališta smatra se da su pesme sa suptilnom političkom konotacijom.

U ljubavnim pesmama nastalim nakon ratova devedesetih godina, Jugoslavija se pojavljuje kao simbol raskida.

„Raspala se nasa ljubav, kao stara Jugoslavija, ti na jednu stranu ode, a na drugu ja”, stihovi su pesme Zorice Brunclik „Dođi da se pomirimo” iz 1997. godine. I jedna novija pesma iz 2016. godine, „Jugoslavija“ koju izvode Ana Bebić i i Željko Vasić, ima istu temu – “Život je rat i mir i nema pravila, ljubav se raspala ko Jugoslavija”, stihovi su ove pesme.

Specifičnost pesama o Jugoslaviji, za razliku od pesama koje govore o nezavisnim nacionalnim državama, jeste da su se uz Jugoslaviju najčešće vezivale prirodne lepote, a ne vera ili etnička pripadnost

Sam termin jugonostalgija u pop kulturi pojavljuje se jedino u pesmi folk pevačice Ćane istoimenog naziva iz 2007. godine.

„A Juga bila je ta zemlja magična, sve više postajem zbog nje nostalgicna. Juga nas spajala k’o more stenama, ljubav se rađala u nasim venama”, peva Ćana.

Drugi autori su odlučili da Jugonoslaviju opevaju u satiričnom tonu, po čemu su poznate pesme Alke Vuice „Pioniri” iz 2001. godine i Tijane Dapčević „Sve je isto samo njega nema” iz 2005. godine.

„Bila sam Titova pionirka, sa zvijezdama u tamnim očima, vjerovala da nikad neće biti rata i da su najveći frajeri Tito i moja tata” stihovi su Alkine pesme, dok Tijana u pesmi kaže „Mogli smo do Tokija, nos k’o u Pinokijam, lagali nas tako svi do mile volje, al’ on lagao je najbolje. Pesme smo mu pevali, iz Afrike ga čekali, imali smo more i šta bi da nam nije, e bar Ade Ciganlije”.

Tijana Dapčević – Sve je isto samo njega nema, youtube printscreen

U pop kulturi postoji i desničarski diskurs o Jugoslaviji, a pojam se najčešće pominje u tekstovima bendova koji su otvoreno desno orijentisani i čije su pesme vrlo često krajnje naci(onal)ističke.

Svakako, u pop kulturi postoji i desničarski diskurs o Jugoslaviji, a pojam se najčešće pominje u tekstovima bendova koji su otvoreno desno orijentisani i čije su pesme vrlo često krajnje naci(onal)ističke. Ratnohuškaška retorika najprisutnija je u pesmama Baje Malog Knindže, kao i Tompsona sa druge strane granice. O Jugoslaviji najdirektnije govore stihovi koji se pripisuju rok grupi „357”. Iako u njihovoj diskografiji ima mnogo problematičnih pesama, konkretno ove dve pesme nisam uspeo da pronađem, bar na sajtu Discogs. U obe pesme pominje se i fudbalski klub „Crvena Zvezda”, pa se mogu čuti i na stadionima.

„Dosta nam je komunizma, i ustastva i balizma. Nema bratstva, ni jedinstva, nema vise komunista! Volim Zvezdu i Srbiju, pravoslavlje, liturgiju. Pevam pesme, palim vatre, da se tvoje seme zatre, Jugoslavijo!” neki su od stihova pesme „Sisaj kurac Jugoslavijo”. U pesmi „Zvezda, Srbija, nikad Jugoslavija” kažu: „Šiptar, Hrvat, Balija nisu moja bratija. Ja sam čista rasa i krv mi nije pomija – Zvezda, Srbija, nikad Jugoslavija”.

„Oči su mi more Jadransko, kose su mi klasje Panonsko”

Pored navedenih pesama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije, još uvek se rado izvode i popularne pesme iz jugoslovenskog vremena koje na romantičan način govore o ovoj zemlji. Specifičnost tih pesama, za razliku od pesama koje će nastati kasnije i o nezavisnim nacionalnim državama govoriti pre svega kroz prizmu etničke pripadnosti i vere, jeste da su se uz Jugoslaviju najčešće vezivale prirodne lepote.

„Kad pogledam naše more, naše reke, naše gore, svu lepotu gde sam rođena i sve što bih reći znala u srcu sam zapisala – živela Jugoslavija”, stihovi su pesme „Živela Jugoslavija” Lepe Brene i Miroslava Ilića koji najbolje oslikavaju ovu pojavu, uz naravno večno popularnu „Jugoslovenku”.

Lepa Brena će zauvek biti simbol Jugoslavije, a kroz njen lik i delo još uvek provejavaju vrednosti bratstva i jedinstva. Ona ih održava ne samo svojim aktivnim bivstvovanjem na javnoj sceni, već i jasnim porukama koje šalje svojim radom. Iz ovih poruka, doduše, izbrisana je reč „Jugoslavija”, koja je ranije bila izuzetno prisutna, ali se Brena i dalje pozicionira kao neko ko promoviše vrednosti zajedništva.

„Ako smo nekad bili isti nemir ista želja, zar je teško da se voli barem kao prijatelja? Ako smo nekad bili jedna ljubav, duša jedna, zar je vazno da l’ se peva ili pjeva kad umirem što te nema?”, reči su pesme “Zar je važno da l’ se peva ili pjeva” iz 2018. godine, koje imaju nedvosmislenu političku konotaciju.

Iz Breninih poruka, izbrisana je reč „Jugoslavija”, koja je ranije bila izuzetno prisutna, ali se Brena i dalje pozicionira kao neko ko promoviše vrednosti zajedništva.

U drugoj pesmi, „Boliš i ne prolaziš”, Brena donosi ljubavnu priču koju je reditelj Haris Dubica ispričao kroz ljubavni par koji pripada generaciji X, i prati ih od maturske večeri 1988. godine, kada su se rastali, kroz svaki susret na proslavama desetogodišnjice mature, zaključno sa 2028. godinom u kojoj su ponovo zajedno. Spot počinje u Jugoslaviji pesmom „Hajde da se volimo”, uz automobil Jugo i klasičnu jugoslovensku estetiku, a završava se u budućnosti plesom uz pesmu „Poželi sreću drugima”. Kroz ovaj spot, u izrazito nostalgičnom tonu, Brena je opisala svoju generaciju – rođenu i odraslu u Jugoslaviji, koja je živela u još tri zemlje i tri različita sistema, a opet se održala zajedno. Spot nije „žal za mladošću“, kako mnogi neosnovano etiketiraju jugonostalgiju, već nasuprot tome ima optimističnu i pozitivnu notu.

Kroz ovaj spot, u izrazito nostalgičnom tonu, Brena je opisala svoju generaciju – rođenu i odraslu u Jugoslaviji, koja je živela u još tri zemlje i tri različita sistema, a opet se održala zajedno.

Kadar iz spota Lepe Brene za pesmu “Boliš i ne prolaziš” (2017), youtube printscreen

Značaj Lepe Brene u ovom kontekstu prepoznali su i autori predstave „Lepa Brena prodžekt” koja se izvodi u Bitef teatru.

„Teoretičari su odavno primetili koliko jugoslovenska popularna muzika i dalje često prenosi osećaj zajedničkog iskustva širom jugoslovenskog prostora, i kao takva stoji u kontrastu sa etno-nacionalističkim stratifikacijama kulturnih polja u svim pojedinačnim državama”, navodi se u opisu predstave. Autori se pozivaju na Anu Hofman koja kaže da se javna pojavljivanja Lepe Brene mogu posmatrati kao „strategije navigacije kroz presek diskursa jugoslovenske prošlosti, konflikta, pomirenja, evropeizacije; kao presek debata o nacionalizmu, balkanizmu, multikulturalizmu, i percepcije svega toga od strane pevačicine publike i šire javnosti“.

Za autore predstave, Lepa Brena je simbol; i stare zemlje, i odrastanja, i otkrivanja seksualnosti: „Zato i ovaj projekat nije zamišljen kao biografska predstava, već sasvim drugačije: kroz najveći šoubiznis simbol Jugoslavije, želimo da suštinski pričamo o kompleksnosti i unutrašnjim kontradikcijama poslednje skoro četiri dekade ovih prostora, o njegovim društveno-političkim transformacijama, ponosu i bolu, o razočarenjima i nadi, i o nama samima”, navodi se u opisu predstave na sajtu Bitef teatra.

“Veselo mi s tobom nekad beše, al’ kad je sa neba zvezda pala, sad mi osta samo bleda slika, što mi tvoja sestra jednom dala”

Da je jugonostalgija sve prisutnija u narodu govori brz rast stranica na društvenim mrežama koje objavljuju fotografije i priče iz tog vremena. Ove stranice se sa setom sećaju istorijskih uspeha jugoslovenskih sportista, velikana jugoslovenske kinematografije, muzike i drugih važnih ličnosti, ali i svakodnevnice koja je oblikovala živote Jugoslovena i koja odiše bezbriznošću i jednostavnošću. Jedna od njih se upravo zove “Yugo.nostalgia” i samo na Instagramu broji gotovo dvadeset hiljada pratilaca. Administratori kažu da su stranicu zamislili kao svojevrsni dnevnik, beleške jednog vremena.

„Želeli  smo da  kroz filmove, muziku, knjige, razna arhitektonska i druga dela, koja su sveprisutna i dalje u životu svakog od nas, sačuvamo delić Jugoslavije. Postoji toliko anegdota, interesantnih priča, života, biografija, koje zaista vredi sačuvati od zaborava, naročito za one generacije koje su to doživele, ali i približiti ih novim generacijama, kojima su mnoge stvari koje su u Jugoslaviji bile normalne, danas potpuno nezamislive“, za Promaju kaže Vanja Petrović iz tima administratora.

Pratioci se najviše raduju objavama koje donose duh stare države: „To su fotografije koje odišu atmosferom iz Jugoslavije, kadar nekog grada gde se tačno vidi moda koja je bila zastupljena, automobili koji su se tad vozili, više zelenila u odnosu na danas“, dodaje. Najbolje reakcije ipak dobijaju proizvodi koji su obeležili to doba, kao što su ambalaža nekog soka ili kafe, plastične „Jugoplastika“ sandale, prve farmerke iz Trsta, ili činijice koje su se dobijale uz „Kinderladu“.

Sve danas, iz ove perspektive, zvuči kao utopija, ne samo za zemlje bivše Jugoslavije, nego i za ceo svet generalno – Vanja Petrović, Yugo.nostalgia

Administratori se trude da pažnju usmere na lepa sećanja, ali se ponekad podsete i nekih nesrećnih događaja koji ostali u sećanjima ljudi, kao što je zemljotres u Skoplju, ili pogibija nekih jugoslovenskih velikana poput Dražena Ričla, Dražena Petrovića ili Radivoja Koraća.

„Stranicu vodimo kao da država i dalje postoji, kao da se prikazuju stare vesti, ali da devedesete nikad nisu došle“, objašnjava Vanja.

Ono sa čim se svi slažu jeste da ljude Jugoslavija privlači zbog vrednosti koje gotovo da više ne postoje – osećaja zajedništva, bezbrižnosti, bratstva i jedinstva, bitnosti države u svetu: „Sve danas, iz ove perspektive, zvuči kao utopija, ne samo za zemlje bivše Jugoslavije, nego i za ceo svet generalno“, zaključuje Vanja Petrović za naš magazin.

Igraj crni ples, igraj protiv vremena…

Pre nego što će korona u potpunosti uništiti klabing, Beograd je bio centar burnog noćnog života u kome su cvetale tematske žurke. Posebno su popularne retro žurke koje furaju zvuk nekih prošlih decenija. Duh Jugoslavije održava „Yugo wave“, audiovozuelna rekontekstualizacija kulturnog nasleđa SFRJ.

„Krenulo je kao naše igranje  vaporwave estetikom odomaćenom na našem prostoru, pa kako je postajalo popularnije sve smo se više investirali u tu igru”, pričaju za Promaju Marko, Stefan i Rade, autori ovog projekta.

Sam koncept jugoslovenske muzike je toliko interesantan novim generacijama, nije to toliko nostalgično, koliko prosto neodoljivo – Marko Gangbanger

Projekat je popularan na društvenim mrežama, ali i žurkama na kojima puštaju muziku iz ovog perioda. Postoji još nekoliko žurki na ovu temu u Beogradu, a jedna od njih, sve popularnija „Jugoslovenka“, za kratko vreme postala je lična karta splava „Šlep“. Ljudi na ove žurke dolaze u potrazi za nekim drugačijim zvukom, koji više gotovo niko ne stvara.

„Sam koncept jugoslovenske muzike je toliko interesantan novim generacijama, nije to toliko nostalgično, koliko prosto neodoljivo“, kaže za Promaju Marko Grihović, među ljubiteljima rokenrola poznatiji kao Marko Gangbanger. „Ipak je muzika vanvremenska kategorija, a Ljubljana, Zagreb i Beograd su imali tako jaku novotalasnu scenu da ti hitovi pokreću i dan danas“, dodaje.

Više je stvar zabave, nego politike. „To je nostalgično ljudima koji se sećaju te zemlje, pa makar kao i ja iz najranijeg detinjstva osamdesetih, ali sadašnjim klincima je to prosto zabavno, plesno, bez ikakve fame, mitova, što mislim da je najzdravije“, zaključuje Grihović.

Za ekipu iz „Yugo wave“-a, u pitanju je doživljaj nekog drugog sveta koji je postojao na ovom prostoru, uzrokovan iznenadnim izlivom kulture tog sveta na internet.

Mi volimo da verujemo da je u pitanju spoznaja da živimo u kasnom kapitalizmu koji je razočarao očekivanja i doveo nas u beznađe, pa se osvrćemo ka vremenima kada  smo mislili da idemo u dobrom pravcu – Yugowave

Foto: facebook stranica Yugowave

„Za dosta toga današnje generacije nisu ni znale da postoji i da je u našoj kulturnoj istoriji, a tu ima dosta lepih stvari”, kažu „jugovejvovci” i dodaju da to nema mnogo veze sa kvalitetom, koji je u umetnosti neopipljiva stvar, već upravo sa nostalgijom.

„U pitanju je nostalgija i u ovom slučaju nostalgija generacija koje to nisu doživele. To dosta dobro pokazuje šta je zapravo nostalgija, ona nema nikakvo utemeljenje u stvarmosti, jer sećanja ne mogu biti stvarna. Jednako se sećamo nekog događaja ja i svedok koji mi je prepričao taj događaj reprodukujući svoje sećanje”, govore i dodaju da je ova decenija, kao i osamdesete, bila dosta upečatljiva po pitanju umetnosti i mode, te ih ne bi čudilo da kroz izvestan broj godina i današnje vreme postane „tema”.

„Verovatno ulazimo u globalnu političku i ekonomsku krizu koja će trajati ko zna koliko. To će nas naterati  da doživljavamo 2010-e kao neko zlatno doba” smatraju oni.

Retro pokret je globalni fenomen i teško je odrediti uzroke zbog čega se i kako javlja u različitim društvenim i kulturnim kontekstima. „Jugovejvovci” smatraju da je u pitanju osvrtanje na neko doba koje iz današnje perspektive deluje kao lako i nevino.

„Mi volimo da verujemo da je u pitanju spoznaja da živimo u kasnom kapitalizmu koji je razočarao očekivanja i doveo nas u beznađe, pa se osvrćemo ka vremenima kada  smo mislili da idemo u dobrom pravcu”, zaključuju oni.


PROČITAJTE I OSTALE TEKSTOVE

Klikni na sliku i vidi šta te još očekuje u 14. broju Promaje