Piše: Sara Sekulić

Pesnikinja melahnoličnog tona čije pesme nisu ugledale štampane korice, druga majka za sve studente, dama sa šeširom. Ona je pomoćna radnica na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

„Samo da izađem iz čizama, uh kako ne volim ovako vreme“, prozbori Zorica užurbano koračajući hodnikom trećeg sprata fakulteta. Dolazi sa lekarskog pregleda. Kaže da voli na vreme da prekontroliše sve. Otključava vrata sobička za koji kaže da tu provodi pauze i druži se sa studentima. Odmah se uhvatila džezve i zveckajući posudama sipa magnezijum. Prilazi za sto i stavlja tacnu sa krofnama. Kaže da nije čula da neko ne voli krofne.

“Svakog dana se budim sa mišlju kako nekome tog dana da pomognem bar ta pomoć bila tako mala. Što kažu nije teško biti fin, treba samo pola koraka da bi bio takav. Volela bih da se mnogi ljudi tako bude, a ne sa mržnjom, zlom”, govori mi dok razgovaramo u sobičku u kome polako pada mrak, gotovo da se ništa ne vidi. “Volim pse, životinje inače. Rastužim se kad vidim napuštene životinje. Od kuće znam da ponesem nešto hrane i za njih, da ih nahranim i to mi je zadovoljstvo. Kad krenem na posao bez obzira kakvog sam raspoloženja volim da sretnem decu iz škole. U torbi uvek imam bombone za svu decu. Nijedan dan ne mogu da završim, a da nisam nekom nešto pomogla. Eto, pa bar malo”.

„Ljubav je poput vetra, poput cveća koje cveta, poput laste koja dođe pa odleti, to je najlepša reč sveta.“

Studenti kažu da je Zorica žena kod koje idu kada ih svakodnevna jednoličnost dana provedenog na fakultetu sustigne pa tako kod nje nađu beg od realnosti. “Kad izađem iz prevoza tu kod fakulteta, javljaju mi se studenti i pozdravljaju me, zagrle, poljube. Dođu na kafu i uvek se tu nađe neki slatkiš da ih poslužim. Podele uvek sreću kad polože ispit, kad se zaljube i svaki dan dođu po savet. U meni su prepoznali iskren odnos i razumevanje. Volim da im nađem mesto za učenje, mnogo puta im ostavim ključ od ove moje pomoćne sobice da oni uče, neko navikne da uči na glas i onda ne može u čitaonici, tu sam ja da im pružim svoj kutak. Vidi, ja uvek crtam baš taj cvet”, govori Zorica dok ocrtava prstima cvet na desnom kolenu: “Te mlade ljude vidim kao cvetove”.

Skuplja dlanove i zagleda se na čaš u pod prisećajući se dolaska na FPN. “Muž je radio na prijavnici fakulteta i bila je potrebna spremačica, pristala sam jer mi je ipak to bilo lakše, državna je ustanova, zna se neki red ipak. Pristanak da radim kao spremačica na fakultetu mi je tad bila sigurna luka. Uvek sam konkurisala za posao u struci, ali kako je vreme odmicalo sve je bilo teže. Nikad ne izađem dok svoj posao potpuno ne završim pa bilo to 9,10,11 sati, neka, mora sve do  perfekcije da bude sređeno”, govori pomerajući ruke brzo kao da rasprema nešto. “Ruke i noge od fizičkog posla koji ceo život radim nekada ne osećam od bola. Iskreno govoreći, ovaj posao me nekada jako umori i onda mi malo vremena preostane za bilo šta drugo, a posebno čitanje.”

“Miris poljskog sena,  oronula polja traće jednu nadu, umorni putnik ispreda svoj život i sanjari ko robot za prošlom srećom. Traga po bespuću, nazire prošlost a ona odlazi, mreška se na davnom plodnom tlu iluzija.“

Rođena je u Brančićima, selu kod Prijepolja. Pesnikinja sa Lima uvek okružena prirodom i inspiracijom za pisanje. Evociranje prošlosti nije izostalo čim se setila svog rodnog sela: “Detinjstva se sećam kao lepog, divna druženja na selu jer sam na selu i rođena. Sećam se divnih bombona u obliku maline i kupine koje bi mama svake subote pošto bi došla sa pijace gde je prodavala mlečne proizvode donela, divnih šnalica i ukosnica koje bih volela da imam. Talasasta duga kosa. Sećam se i gumice za kosu koju sam na putu od škole do kuće izgubila, pa sam mamu uplakana molila da se vratimo i tražimo je. Bila sam jako vezana za stvari. Crvene haljine sa belim tufnama. Krava koja me je stalno jurila”, govori dok joj lice postaje tužno: “Od malena sam volela da čitam i da pišem, u mojoj porodici učena od malih nogu od dede profesora istorije. Roditelji su bili veoma strogi, da bih otišla kod drugarice u drugo selo morala bih da molim po sedam dana”.

Od petog razreda osnovne škole živela je kod tetke jer je udaljenost škole od kuće bila velika. Tada spoznaje svet pozorišta i bioskopa. Završava srednju turističku školu i dolazi u Beograd na studije turizma. “Bez obzira na to što sam bila navikla da živim odvojeno od roditelja, kad sam došla u Beograd svakog petka sam išla kući iako je put preveliki. Teško je bilo”, priseća se i usporava reči. “Kasnije prilagođena  na  studentski dom i cimerke, sve lakše podnosim. Bilo je jako lepo, mnogo sadržaja. Studenjak grad u malom, pozorište, bioskop, letnja scena, klupice.”, nastavlja glasom punim oduševljenja. “Diskoteka i narodnoteka, moderne natapirane frizure, čekanje besplatnih ulaznica na ulazu u blokove na prijavnici doma”. Na spomen ljubavi u Studenjaku ona će: „Bilo je i tih zaljubljivanja ti onako zamisliš da se zabavljaš sa nekim, nisam imala neku veliku ljubav tad, imala sam simpatije. Bila sam patrijahalno vaspitana, nedodirljiva, to su bile platonske ljubavi, šta znam, nisam volela to spavanje momaka po ženskim sobama”.

Prvu pesmu je napisala o Bošku Buhi i dobila regionalnu nagradu 1978. Godine, a svake godine je učestvovala na smotri recitatora i dobijala razne nagrade. Kasnije postaje i član Saveza pisaca amatera Jugoslavije. Zamišljenog pogleda i sa osmehom na licu upitala me je: “Hoćeš da ti čitam neku pesmu?“ Čuje se samo listanje rokovnika, pun ispisanih stranica. “Daj da malo popijem vode kao govornik pravi”, smeje se, uzima šolju vode i otpija gutljaj.

Sunčanica

Prenapregnuta, ulovljena skromnost svetlosne simetrije

igra tango sve jače i sve bliže, po parketu mojih pora

Poljubac vredan plaveti, dolazi spontano i bolno

pod kožom zamahnut karantin uzbuđenja, na ivici ultraljubičastog.

More preplavljeno bojom peska istražujem danima,

da li to šumi more?

“Vidi kako sam štampala nekad, a sad nešto i ne, kao doktor”, smeje semisleći na rukopis koji izgleda kao preteča modernih fontova. “Ne recitujem kako sam nekad, postidim se kako sam zaboravila. Ranije su me u udruženju upoređivali sa Desankom Maksimović, snažne emocije su  uočavali u mojim pesmama. Mnogo sam emotivna i ne volim nekako tu moju osobinu, volela bih da moja mašta bude nekako realističnija. Ali prosto čovek se rodi tako, samo kućno vaspitanje i patrijahalnost. Volim tišinu dok čitam, tako kad me muž kod kuće prekine kažem „nemoj da me uznemiravaš, čitam“, glasno se nasmeja.

U rukama drži sačuvane ulaznice iz pozorišta još iz studentskih dana, njima obeležava strane svog rokovnika. “Ovo su pesme iz ranijeg perioda, mada ima tu i ratnih koje smo u školi pisali, tu su i tekstovi iz vežbanke. Bude mnogo lakše kad se stihovi stave na papir. Sa ljudima nekako uvek treba proceniti šta reći jer ja sam iskrena, a pisanje je pravo utočište. Žao mi je što sada manje čitam, volela bih da imam više vremena”. Pesme “Plava pučina”, “Odlaziš odlazim”, “Čekam te”, “Slutim te”, “Zeleno”, “Kasno u noć”, “Čežnja”, “Odlazak” samo su neke od pesama koje je Zorica napisala, prožete melanholijom, patnjom i rastancima.

Nedelja

Nedelja zaparala u srcu dosadu,

duž reke ribolovci pecaju dosadu otrgnuti od svemoći,

guše se u prašumi i tište u okrutnoj žezi.

Upleti se u ranac svoje dosade, sakij u sebi nevidljivog stranca ili potrči,

ostavi obrise svoja stopala negde u polju,

otiđi opet na reku i budi sanjar

možda i upecaš najdraži kutak umesto nedeljne samoće.     

Zagleda se u pesmu i sebi u bradu izgovori: Ne odustajem od toga da objavim knjigu.“

“Desi mi se da kažem sebi, jao pa šta ću sad? Pa budem tužna zbog nečeg, nešto nerešivo”, priča dok odjednom ustaje i pali svetlo. Priča ju je ponela i nije primetila da je pao mrak. “Želim bratu da pomognem koji živi u rodnom selu. Suprug i ja smo stalno nailazili na neke prepreke. Nemamo decu. U isto vreme nismo bili stalno zaposleni, a onda bi uvek neko bio zaposlen, a drugi ne. A za usvajanje je neophodno da oboje budu stalno zaposleni, primanja bi trebala biti bolja, tako da te uslove nikako nismo mogli ostvariti. Mada, nikako ne odustajem od toga.  Bar eto da budemo hraniteljska porodica, pošto je za usvajanje kasno. Volela bih kada bih mogla da usrećim neko dete”. Nastaje tišina, samo se sat na desnoj strani zida čuje. “Postoji neki put i kad mislimo da ne postoji i kad je mnogo trnovit. Ipak negde, kako ja to kažem – I u pustinji  postoji negde beli cvet“. Uvek i kada crtam, ja crtam cvet. Ja ne mogu da zamislim ni odeću bez cveća, ne volim kad su ljudi uniformisani, jednostavni.”

“Namučila sam se radeći po privatnim radnjama, volela bih taj period da izbrišem nekako. To me je udaljilo od pisanja. Mada, ima to i svoju svrhu, nastale su te tužne pesme. Samo bih volela da sam se vise posvetila usavršavanju u turizmu, književnosti”, govori mi, a umor koji ju je sustigao tokom života radeći fizički teške poslove Zorica vešto prikriva osmehom. “Veruješ, ja taj spokoj i mir od svih dnevnih obaveza nalazim upravo ovde”, ućuta, pa nastavi brzo da govori. “Ovde nađem vreme nešto da pročitam, pričam sa studentima, smejem se. Veliku pažnju posvećujem sitnicama, ne kaže se džabe da sitnice život znače, zapravo te sitnice su u stvari kako je to kažem – krupnice. Ostareh mudrosti se ne naučih, sve gledam iskreno i pošteno, a treba nekad biti i mudar.” Zak raj uzima rokovnik, vrati naočare na oči i pročita sa poslednje stranice rokovnika: „Nemam me više, nalazim se samo na tim putevima prolaznosti, nećete me prepoznati ali sam to ja, jednom i nikada više“. Popravlja karmin na ogledalu i uzima džoger u ruke.

Tekst je nastao u okviru Škole medijske pismenosti Centra za marginu